Vremena su teška, kaže radio, kažu novine. Ne, neće se popraviti, baš naprotiv. Samo što ne izbije rat. Samo što ne izbije rat… A to govore već godinama, desetljećima čak. „Samo što ne izbije rat.“ Ako nije izbio rat kad je drug Staljin umro, neće ni sad s ovom poljskom Solidarnosti i našom Raspjevanom revolucijom. Te silne željezne zavjese, pa još taj „hladni“ rat… puste priče. To nije rat. Dok nema oružja, krvoprolića, izbjeglica, to nije rat. A mi smijemo pjevati.

Melite je oduvijek htjela biti čelistica, govoriti francuski i živjeti u Parizu. Ali sudbina je htjela da joj se roditelji rastanu kada joj je bilo samo 5 godina, ona je ostala živjeti s nezaposlenom majkom, Sovjetski Savez stalno je oscilirao, majka nikako nije mogla stati na svoje noge, novaca jednostavno nije bilo i Melite je svojim snovima morala zauvijek reći zbogom. Još se ponekad znala uhvatiti kako noću maše svom nesuđenom violončelu, neizgovorenim francuskim riječima, Operi Garnier… I tako je u konačnici završila u luteranskom internatu Svete Agathe gdje je kretala u posljednji razred srednje škole. To je bilo zato jer njena majka internat nije morala plaćati, a htjela je da joj kćer bude pismena i sposobna. Bilo je to nešto poput samostana, s konstantnim molitvama, budnicama, klečanjem pred oltarom, časne sestre držahu predavanja njima djevojkama, fratri dječacima, domovi jednih i drugih bili su odijeljeni, svatko je imao svoje krilo i kretao se unutar njegovih granica, kao da ih je bilo smrtno strah da se ne dogodi kakva nepodopština, kakav smrtni grijeh, kao da je pogledati suprotan spol u oči značilo gorjeti u paklu. Ali i to je trpjela, ne zato što je bila pobožna, već zato što joj je stalo da održi makar djeliće svojih maštanja, možda rata ipak ne bude, možda upiše kakav dobar fakultet, možda će biti od nje nešto.
I tako je puna nade u grudima brižljivo slagala svoju odjeću u kofere, pripremala se za još jednu, možda posljednju godinu u tom internatu, u kojem će sve teći jednako monotono kao prije, uz iste molitve, iste ljude, iste grijehe koje treba ispovijedati… a možda i ovaj strah pred ratom donese i čega novog.

„Kako si to odjevena?“
Ate zastane pred vratima kuće i spusti pogled na svoju odjeću. Isprane traperice, tenisice, čista majica. Makne pramen svoje pepeljasto plave kose s očiju i uzdahne. „A kako bih trebala biti obučena?“
„Možeš obući i nešto ljepše.“
„Zašto?“ podboči se o vrata.
„Kako misliš zašto? Pa nisi nekakva farmerica sa sela, ta zna se tko smo.“
„A da? Tko smo? Trenutno ne vrijedimo puno više od farmera sa sela. Ako vrijedimo i toliko uopće.“
„Ate, znaš da –“
„Majko, ne želim o tome“, kratko ju prereže i otvori vrata da iznese svoje kofere. Bila je umorna i jedva je čekala ponovno se vratiti u internat gdje je mogla utonuti u sigurnost svoje anonimnosti koju je izgradila. Još uvijek se ponekad znala buditi u mraku svoje skučene studentske sobice od glasova u snu koji su se tiho svađali i tatine šake koja je udarala po jastuku. Sada barem više nije plakala, ne kao prije, kad bi plakala kod kuće u krevetu pa bi tata, zastrašujući ljudožder, uletio u sobu i zaurlao „Hoćeš li više spavati ili nećeš?“ i zamahom drvosječe nekoliko puta ritmički udario po njenom jastuku tik do njene ukipljene glave. Ti bi glasovi bili prigušeni, tatin je bio više žalostan, mamin izazivački. U internatu se barem nije morala bojati da će svaku večer iznova slušati mamu i tatu kako se svađaju, o stvarima koje nisu htjeli da ona zna, a koje je razumjela i više nego je htjela. I tako se uvijek oblačila onako kako su se oblačila djeca kojom je bila okružena, pokušala se utopiti u toj bezličnoj masi siromašnih ljudi koji svojoj djeci nisu mogli priuštiti topao obrok, a kamoli ih poslati u dobre škole pa su ih onda slali ovdje, u luteranski internat Svete Agathe koji je bio nešto poput sjemeništa i doma za nezbrinutu djecu, i to je njena majka znala, to ju je pomalo i ljutilo, što mora sramotiti svoje ime slanjem djeteta u tu siromašnu okolinu punu prljave djece i uniformiranih misli kako bi sebi mogla priuštiti makar taj posljednji sjaj glamura koje je njen muž imao.
Uhvatila je Ate majčin pogled prije nego li je zatvorila vrata kuće za sobom i znala je da su obje umorne od te blesave igre koju su igrale prije svakog njenog odlaska.


Kron i Alf dijelili su ulicu, dijelili su uspomene, dijelili su i tu tijesnu studentsku sobu i internatu Svete Agathe, dijelili su ponekad i knjige, kadšto i djevojke, nisu puno razmišljali o budućnosti, osim kada bi ih se pitalo, mislili su uvijek što bude bit će, ali ova godina, osjećali su, bila je ponešto drugačija, osjetili su to onog trenutka kad su otključali vrata svoje sobe i ponovno se vratili u taj posvećeni prostor, omeđeni tim bogobojaznim zidovima, nekakva težina pritisnula ih dok su odlagali svoje kofere na krevet, a onda su zajedno sjeli za maleni stolić što su ga zgurali uz prozor i dugo se gledali u toj tišini dok se težina sasvim ne slegne.
Dobro je Alf znao kakva se pitanja vrte Kronu po glavi, dobro je Kron znao da Alf po prvi puta razmišlja o sutrašnjici bez da mu je itko postavio kakvo pitanje, ali zapravo – obojica su toga bila svjesna – pitanja su bila posvuda oko njih, upućena i neupućena njima, vrištala su iz naslovnica novina, ocrtavala se na licima ljudi, zirkala ispod skuta časnih sestara dok su im otključavala vrata kapije, sve je nekako bilo drugačije, ti nemiri diljem Sovjetskog Saveza, priče o samostalnosti, svugdje je prijetnja rata visjela opasno, zlokobno se nadvila na njih, unijela nemire u njihove duše, sve je to odjednom bilo bitno, a oni nepripremljeni.
I što ako doista izbije rat, a Kron je kilometrima daleko od svojih malih sestrica i bake i djeda što još jedva da imaju i snage za nahraniti i obući ih, hoće li se Alfov otac i majka skloniti k njima, Alf je isto često o tome razmišljao, „Možda da o tome mislimo neki drugi put?“ i tako su oboje odložili ruke na stol, gledali u vlastite prste nekoliko sekundi i ustali da raspreme stvari, ipak je ovo njihov drugi dom sada.

Paris i Theia bili su starosjedioci ove bogom dane ustanove, oboje ostavljeni pred kapijom samostana na isti dan te ih je stoga uvijek pratila neka čudna povezanost kao u brata i sestre, iako krvno povezani nipošto nisu bili. Čudno je bilo to kako se Paris već od malih nogu omilio od Boga, nije mu to držalo vodu, „da je Boga, ja ne bih završio ovdje, On ne bi dopustio da me se mama i tata odreknu“, a Theia bi mu tiho šaptala „nemoj tako, mogli smo završiti gore“, jer oboje su znali da je to istina, oboje su vidjeli na svoje oči kako druga djeca prolaze, ta nije njima ipak bilo tako loše, imali su čistu odjeću, topao obrok, knjige, obrazovali su ih, nije to bilo tako strašno. A Theia opet je gajila u sebi neku toplu zahvalnost, nije to bila pobožnost, samo sreća što je uspjela pronaći kutak za sebe, uz Parisa i Ate, nisu ni Alf i Kron bili tako loši, iako sami Bog zna da je vrijeme da počnu misliti o svojim životima, nisu više djeca. Tužno joj je bilo ponekad razmišljati kamo će ih život odnijeti, svi su bili jednako obeshrabreni, nisu gajili nikakve snove, ničemu se nisu veselili osim tim zajedničkim druženjima u vrtu, otupjeli već na prijetnje fratara i časnih sestara, samo su htjeli biti na okupu, pričati o glupostima kao što je dužina suknje male Yvonne iz paviljona C, kako je Ate opet udijelila šamare nezahvalnoj Barbri, Kron se isto tako opet tukao, Alf je pročitao novu knjigu, oko takvih se stvari vrtjelo njihovo druženje jer nisu mogli i nisu htjeli pričati o tome kako se osjećaju jadno, nisu ni znali da dijele taj jad, a onda su došla i ta nagađanja o ratu, došao je strah, uvuklo se beznađe, ni o tome nisu pričali… i onda su odjednom počeli.